четвртак, 22. август 2013.

Pelin tortica u čašama


 Ništa nije tako gorko kao sećanje na  divne trenutke, i ništa od te gorčine nije slađe.
Ne možemo da vratimo vreme, mladosti, ljubavi i ljude. 
Ja se sećam jutara kada je u mojoj duši stanovao raskošni  mir. Sećam se zlatnih nedelja i jednog zimskog četvrtka, sećam se i sećanja su mi gorka, a ništa mi nije slađe od toga što nisam zaboravila dane koji su nekada bili i što ih  imam samo za sebe uvek kada sklopim oči i poželim da se vratim. Samo sklopljenih očiju pronalazim put za povratak.
Sećam se neponovljivih i radosnih zora koje su me budile žičkim klepalom. I kako bih mogla da zaboravim... ceo jedan život, jedan san, jednu želju. Svoju sopstvenu mladost.
Jednog čoveka kome sam bila odana srcem iako nije nikada odanost tražio, kome sam se divila i kome se divim iako nije želeo divljenje. Jednog starca koji je bio slika večne mladosti, oca i učitelja, neuporedivog sa drugima koji mudruju, nezaboravnog u njegovom dostojanstvu, u njegovoj hladnoj i ćutljivoj pojavi i toplini kojom je opraštao. 

Gorka i dragocena sećanja na otišlog...
Šta drugo mogu nego da pamtim vreme bez suza, vreme mog velikog stradanja, vreme u kom me je posrnulu i uplakanu, rastuženu, namučenu, slomljenu podigao jedan čovek kao Hristos ?
Kako da poželim da zaboravim blistave kapi  prve julske rose, ledena bogojavljenska jutra, dane spokoja i ćutanja, dane njegove, njegov glas i njegove molitve, njegovo mirno lice, žute i suve ruke.
Tek nekoliko reči smo razmenili, ali bile su to sudbonosne reči. Reči moga spasenja.
Reči njegove blagosti kada je bilo najteže, njegov oproštaj kada sam pogrešila najteže, njegov očinski blagoslov.

Nikada više nisam morala ništa da mu kažem, ništa da tražim ili da pitam. Radovala sam se što negde postoji taj čovek, što su otvorene kapije za moj povratak u prošlost, barem na kratko, barem ponekad. Što ću opet da čujem njegov glas i molitve sledeće godine, ili one tamo, ili neke druge, daleke godine.
Nikada ih više na ovom svetu ne mogu čuti. Otišao je zauvek i bespovratno. Isplakala sam tugu ali je tišina ostala. Tišina ne može da bude ućutkana jer grobovi ne govore.
Ko Vam je bio čovek prepoznaćete nepogrešivo po onome što ostane u Vama kada on ode.
Gorka tišina, odsustvo svake želje da upoznam nove ljude, oce i učitelje, da čujem tuđe molitve i tuđi glas. 
Slatka i ćutljiva radost što sam sa njim ikada razmenila nekoliko važnih reči, što sam ikada slušala kako se moli, što sam znala i tada da će gorko i okrutno da boli jednom njegov odlazak.

Sada nema više tog sveta. Čitava moja mladost je umrla sa njim. Ona žička svitanja, dugo pešačenje   do Kraljeva da bih stigla na službu, snežni svodovi i sutoni, sklapanje očiju i zaboravljanje  sopstvenih želja i  molitvi i dopuštanje njemu da se moli za sve. Retkima verujete tako da biste im dopustili da se mole za Vas, umesto Vas. 
Sada nema više tog sveta. Puste su mi i crkva  i porta. Puste su mi nekako i molitve. 
Ima nečega u smrti što ni vera ne može da nadglasa, postoje neke tuge  koje su neutešne. 
Sada nema više jednog sveta, jednog mog srca, jednog mog života. Moje najranije mladosti. 

Ni tamo više ne mogu da se vratim.I ne  želim da se vraćam jer pronaći ću samo prazne i hladne zidove, glasove koje ne prepoznajem, molitve koje ne razumem, ljude kojima ne verujem. Rastužene i napuštene one koji su se nekada sa mnom radovali i bili spokojni. Krhotine svojih sećanja, svojih ljubavi i svoje najdublje odanosti.Pronaći ću zapuštena i poharana vremenom mesta na kojima sam nekada stajala mirna i šetala od ponoći do svitanja u nekom čudnom i tajanstvenom zanosu, onom zanosu što ga prepoznaju i nose samo sveža i vatrena mladost, čista kao suza vera i osećanja toliko silna da im se ne izgovara ime.
Gorka sladost prisećanja. Čak i nakon toliko meseci, tuga je samo teža i mračnija.
"Zašto plačeš draga,
svu noć i dan ceo ?
Izgubljena sreća još je uvek sreća.
I taj jad u duši što te na nju seća
to je jedan njezin zaostali deo..." J. Dučić


 I taj jad u duši što me na nju seća...taj jad.To što ne možemo nikada da imamo sve. Taman što smo uhvatili jednu sreću, druga nam se izmakla, tek što načinimo jedan siguran korak posrnemo nesigurni i padnemo. 
Gorki je jad to što sadašnjost u svoj svojoj lepoti tek sjedinjena sa prošlošću znači  potpunu sreću. A prošlosti više nema. Potpune sreće nema. Nikada nećemo moći da imamo sve. 
Možda je to  dostižno samo u gorkom ritualu sećanja. U kazni i blagoslovu pamćenja. U prošlosti koju silom i očajem sjedinjujemo sa stvarnošću.
U ljubavi koja ne umire nikada.
U tuzi  koja živi sa njom i zbog nje. U jednoj istoj čaši, otrovnoj čaši života.
Nikada neću moći da te zaboravim.
Jedna čaša gorčine i slasti seti me kako je život njihova beskonačna igra. I kako je neobjašnjiv način  na koji postoje  samo kada su zajedno i kako je neshvatljiva i divna  naša istrajna i tvrdoglava ljubav prema tom i takvom životu.





Sastojci :

Testo :

125 gr. putera
100 gr. šećera
2 jajeta
100 gr. brašna
50 gr. čokolade za kuvanje
prstohvat soli
vanilin šećer po ukusu
1/2 praška za pecivo

Puter penasto umutite sa šećerom pa muteći mikserom dodajte jedno po jedno jaje. Nakon toga, dodajte istopljenu čokoladu i naposletku brašno koje ste pomešali sa praškom za pecivo i prstohvatom soli.  Izmešajte mikserom smanjenim na najmanju brzinu samo kratko, pa izlijte u manji pleh pokriven papirom za pečenje i pecite na 180 oko pola sata ( proverite čačkalicom - ako izlazi suva, gotovo je ). Nemojte da prepečete testo :-).


Mus :


3 žumanceta - zamrznite belanca, dugo mogu da stoje :-)
 6 kašika šećera
150 gr. mlečne čokolade
250 ml. mlečne slatke pavlake

Žumanca umutite sa šećerom pa skuvajte na pari. Masa ne treba da postane jako gusta, kuvajte toliko da se jaja skuvaju. Skinite sa vatre i dodajte čokoladu, izmešajte i ulijte odmah neumućenu slatku pavlaku. Promešajte i ostavite fil da se ohladi.
Sirup :

6 kašika Pelinkovca- budite oprezni ako mislite da se ne oseća dovoljno i da treba da dodate još malo. Znate koliko volite gorke poslastice :-) ja sam par puta preterala i bilo je pomalo neprijatno. Meni ova mera odgovara ali Vi, kada prelijete testo sirupom probajte, pa dodajte još Pelinkovca u testo, ako mislite da je potrebno.
 6 kašika šećera

Pomešajte  šećer i alkohol pa kratko prokuvajte, tek da se šećer otopi. 

Sad izdrobite testo, prelijte ga sirupom pa dodajte mus i sve izmešajte tako da smesa bude prilično jednolična. Ostavite je nekoliko sati u frižideru, kod mene je stajala preko noći.
Kada se, dakle, stegne, biće pristojno čvrsta smesa, rasporedite u čaše.

Još :

400 gr. milerama
par kašika šećera u prahu sa vanilom ili bez, ako mislite da je potrebno. Ja uvek pošećerim mileram

 Trebalo bi da imate dovoljno smese da napunite 5 ili 6 čaša osrednje veličine, ali ne baš do vrha, jer je tako i nezgodno jesti.
Rasporedite tamni deo i mileram kako Vama odgovara. Što više slojeva, desert će biti skladniji. Ja sam, kao i uvek malo žurila pa sam sve stavila u dva, tri reda :-)

I još :

1 ili 2 štanglice rendane mlečne čokolade za ukras

Napravite par ukrasa od milerama pa pospite rendanom čokoladom. Poslužite hladno.

* Ovakvi deserti često se kod nas smatraju nepraktičnim i stoga nisu naročito popularni. Međutim, jednu tortu ove veličine nikako ne biste ni mogli da isečete na više od 4 parčeta, tako da Vam ovakav način služenja u stvari samo olakšava posao, a u estetskom smislu ne možete da podbacite .


3 коментара:

  1. Kako tvoji tesktovi zalede i otrezne. I stave te na duboko razmišljanje. I milion osećanja probude. I neverovatni su i jedinstveni.
    A recepti fenomenalni i neobični.
    Svaka čast, prelepo je imati i negovati sve te talente koje imaš! :)

    ОдговориИзбриши
  2. Одговори
    1. Mnogo hvala !Nema ničeg lepšeg nego kada nešto što napišete probudi osećanja kod drugih.

      Избриши

Volim da čitam Vaše komentare :-)