среда, 5. март 2014.

Posni krekeri sa suncokretom i prosom


 Počeo je mart, počeo je post. Svašta nekako počinje, a ja još ništa ne počinjem. :-)
Počela sam, ipak, da osluškujem sebe. Čujem kako me iz prošlosti dozivaju neke želje. I kako me opominju neuspesi, i kako mi mašu sve one osvojene pobede. Gledam kako život neuhvatljivo vijuga i stavlja mi na put zamke, laži, prepreke. Shvatam kako je divno biti u toj igri, kako je lako naučiti to jedno jedino važno pravilo za pobedu.
Život nam nije neprijatelj. On je to što jeste. On je ono što smo mi.
Ali mi smo njemu neretko neprijatelji. Neprijatelji samima sebi. Mislim, nisam nikada nekome tako mnogo zla nanela kao sebi. Nisam nikada tako uporno pokušavala nekoga da gurnem u propast, nisam nikada drugome tako svirepe zamke postavila, nisam nikada uživala u nečijem neuspehu kao u svome.
I nisam nikada srela nekoga ko ima tako lep život a tako je tužan.
Teže je zavoleti sebe nego nositi na leđima teret samoprezrenja. 
Mogu da se setim, u te četiri godine što ih gotovo sasvim provedoh u manastiru, ja ništa o spokoju, pokajanju i samospoznaji nisam naučila. Ja sam postila, bdela i molila se ali sam i dalje tvrdoglavo sebi želela zlo. I nisam se nikada molila za sebe, i nisam tražila za sebe gotovo ništa. Ne zato što sam veliki čovek  već zato što nisam uspela da razumem vezu između dobrote prema drugima i dobrote prema sebi.
Još ne počinjem da radim dobre stvari sebi. Da, i dalje bolujem od anoreksije i ne pokušavam da se izlečim. Flertujem sa bulimijom.
Sa depresijom.
Sa autističnom povučenošću iz tuđih i iz sopstvenog života.
To je samo jedan od razloga zbog kojih i ovaj post ne počinjem kao hrišćanka, premda sam volela da tvrdim kako to jesam, premda osećam kao da jesam.
Samo jedan od razloga iz kojih ništa ne počinjem. A druge razloge još ne razumem, kao zatvorena knjiga su preda mnom.



Milan, interesantan, unikatan  jedan čovek od kog sam i dobila recept, sprema ove krekere bez ulja, dakle sa čašom vode, i peče ih u aparatu za galete. Pošto ga ja nemam, dodala sam ulje kako ne bi bili mnogo tvrdi. I uspela sam, krti su, meki i baš ukusni. Sledeći put ću da utisnem u svaki seckani kikiriki, orahe ili bademe. Ili još ko zna šta :-). Sve je moguće.



 Sastojci:

( čaša za vodu - 200 - 220 ml )

1/2 čaše  maslinovog ulja
1/2 čaše tople vode
1 čaša suncokretovog semena ( bez ljuske ) koje ste samleli u blenderu ili mlinu za kafu
čaša prosa ( sa ljuskom ) koji ste takođe samleli
2 čaše brašna - ja sam koristila ječmeno + koliko vam je potrebno da testo ne bude jako lepljivo, kako biste mogli da ga razvijate i vadite oblike
1,5 kašičica soli - prilagodite sosptvenom ukusu
1 čaša ovsenih, ječmenih, pšeničnih ili ražanih pahuljica
1 kesica praška za pecivo
1 kašika meda 


Sve suve sastojke pomešajte pa im dodajte vodu u kojoj ste otopili med i ulje. Smesa ne treba da bude jako lepljiva već dovoljno suva da možete da je razvijete na oko pola centimetra debljine. Kada radim sa ovako delikatnim i pomalo sipkavim testom ne pretendujem na to da razvijem celo testo odjednom nego razvijam deo po deo :-) na radnoj površini tek nežno posutoj brašnom.  Keksiće vadite modlicom željenog oblika i slažite na pleh pokriven papirom za pečenje. 


Još:

maslinovo ulje za premazivanje
susam za posipanje ( kim, lan ili neki suvi začin po želji )

Premažite krekere uljem i pospite susamom, ili već onim što ste za posipanje izabrali. 
Pecite na 180-200 stepeni oko pola sata.
Keksići će da posvetle i stvrdnuće se ali neće da se pretvore u kamen. Moji su bili meki i sutradan a posle ih više nije bilo :-).


14 коментара:

  1. Анониман3/05/2014 05:33:00 PM

    Još jednom su me tvoje riječi jako rastužile! Osjećam da ti mogu reći TI jer sam dvostruko starija od tebe i još nikad nisam srela osobu koja toliko žali samu sebe! Okreni novu stranicu i kreni ispočetka. ustani ujutro u 7-8 sati,zadaj sama sebi obaveze i nastoj ih u toku dana ispuniti.Promatraj život oko sebe ljepšim pogledom,napusti anoreksiju i bulimiju,završi fakultet,obraduj i usreči drage osobe oko sebe, promjeni kolotečinu sadašnjeg života,jer iz dana u dan propadaš sve dublje,a to ti nije potrebno.život je prekratak da bi se proveo u krevetu do 2 sata,a to vrijeme se moglo iskoristiti mnogo pametnije i ljepše.Vidjet ćeš da nije sve tako tmurno i sivo,samo počni raditi na svojim promjenama. Puno sreće!!!!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam :-). Ja sam od onih koji uvek čekaju neko sutra. Ni meni se ni malo ne dopada što ova faza tako dugo traje, ali eto, skupljam neku snagu i znači mi i podrška :-).

      Избриши
  2. Dolazim po drugi put danas, razmisljala sam sta da ti napisem... slozila bih se sa prethodnim komentarom, okreni svaki dan novu stranicu i nemoj gledati unazad, neka ti svaki dan bude jedan prekrasan novi pocetak, raduj se malim stvarima, veruj u sebe i pronadji snagu i inspiraciju u ljudima koji te vole... pokusaj da i ti volis sebe, malkice za pocetak, pa sutra jos malo vise, i kreni odmah sada, imas svu nasu podrsku i ljubav.:)))

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. <3 Hvala!
      Imam onaj osećaj da sam sve oko sebe toliko opteretila sobom, dok se ja uporno bavim nekim drugim stvarima umesto da se sa problemom uhvatim u koštac. Odnosno, sa sobom, jer sam ja problem :-). Za početak, probaću da ustanem sutra pre podneva, to je valjda neki realni plan :-D.

      Избриши
  3. Draga, mene ovaj tvoj post jako rastužio. Nisi svjesna u kolikoj mjeri razumijem i znam o čemu pišeš, ali molim te, zaboravi na anoreksiju i sve što ona donosi sa sobom, možeš si pomoći samo ti sama. Vjerujem da si svjesna da si jedino sama možeš pomoći.
    Nek te ne progone duhovi prošlosti, uči iz neuspjeha. Prekratak je život, a hrana prelijepa da bi si ju uskraćivala. Drago mi je što pišeš ovaj blog i što ti je on ispušni ventil i iskreno se nadam da ćeš uspjeti pronaći svoj, dobar put

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti, Tamara, na tim rečima.
      Ovaj blog i jeste nastao u periodu kada sam bila baš silno opterećena hranom, više nego danas, na neki pogrešan način, i čak mislim da mi je pomogao. Pokušavam da preusmerim sebe prema budućnosti, u tome mi svašta nešto pomaže i odmaže ali lepe stvari uvek pomognu, zato i volim jako tvoj blog :-).

      Избриши
  4. Dugo sam gledala i mislila što bi napisala. Voljela bih ti pomoći, reći nešto pametno.. ali katkad se i sama nađem u takvim fazama.. a ako sebi ne možeš pomoći, kako bi drugima, zar ne? Cure su lijepo rekle. Napravi si plan, zadaj si ciljeve, i polako, korak po korak. Meni je uvijek lakše kad sve napišem, napravim liste, pa onda pišem i križam.. Želim ti svu sreću svijeta!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala :-).
      Ja sam potpuno disfunkcionalni perfekcionista, bojim se više i planova i namera jer me najmanji propust u realizaciji frustrura. Ali da, svakako, od nečega mora da se krene :-).

      Избриши
  5. Tajana, nekada je najbolja stvar na svetu za nas da se oslonimo na druge. Razmisli da se obratiš stručnom licu. Nekada jednostavno sami ne možemo da rešimo probleme a par jednostavnih saveta i razgovor može sve da promeni. Možda bi tebi odgovarala ova opcija
    http://www.pastirskicentar.com/

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Jelena, potpuno si u pravu. Ja sam svesna toga da sama neću uspeti da se izvučem i da je tvoj predlog jedino racionalno što mogu da uradim. Hvala ti za link, ovo predugo, predugo traje.

      Избриши
  6. Анониман3/07/2014 01:45:00 PM

    sporadicno sam citala tvojih par postova, i, moram reci da mi je iz njih upravo izbijala ona hriscanska dobrodusnost. zaista. onda sam negde ovih dana procitala da kazes (parafraziram) da si sebe udaljila od "toga", i - danas ovaj post... mislim da ti treba da se vratis toj nasoj pravoslavnoj jednostavnosti. gde nam uzor nije nikakav vladika ili svestenik ili pobozni rodjak, vec isus hrist... izvini na ovom "popovanju" ali to je neki moj iskreni izliv emocije kao odgovor na ono sto sam osetila iz tvojih redova. da ne pominjem da mogu da potpisem skoro sve sto si napisala, iz licnog iskustva.. ali, borim se..
    i sama mislim da bi mi trebao terapeut, samo treba naci pravog... odgledala sam serijal "in treatment" (original) u dahu, a necu preterati ako kazem da mi je donekle i pomoglo, jer sam neka pitanja sama sebi postavljala,, i tako... znaci, sutra porani, udahni svez vazduh i, uz saznanje da nisi sama, samo napred..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Povratak pravoslavnoj jednostavnosti, da to bi zaista bilo lekovito i spasonosno ali nekada mi se prosto čini kao nemoguće, posle svega.
      Eto, to neko tiho očajavanje sprečava čoveka da oživi i preživi.
      Ali opet se nekako dobru nadam.

      Избриши
  7. Анониман3/07/2014 05:02:00 PM

    Da li si jutros uranila,ili si ponovo prespavala cijeli dan. Nije mi jasno kako reagira tvoja okolina na to spavanje do 14 sai? što ti kaže suprug, mati baka? Kad stigneš da skuhaš nešto konkretno, opereš, opeglaš, očistiš kuću ili imaš kućnu pomoćnicu, pa ti lepo spavaš do podne,a posle podne kukaš nad svojom sudbinom?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ostajem budna jako dugo, skoro do jutra. To ne bi bio problem kada bih ja noću mogla da se bavim ikakvim kreativnim ili intelektualnim radom. Međutim, ja u tim popodnevnim časovima odrađujem sve to što ste naveli, ali recimo učenje i pisanje mi ne idu :-). Šta god ljudi koji me vole rekli, moja slabost bude jača, bar u ovom periodu.
      Inače, jutros sam rano, jako rano ustala i svašta pametno radila, pa se nadam da ću se naterati u krevet oko ponoći.

      Избриши

Volim da čitam Vaše komentare :-)