среда, 22. јануар 2014.

Perece


Prazni se polako naš stan. Život se trpa u kutije.
Mesto na kom smo bili srećni biće uskoro prazno.
A ostaće zauvek mesto na kom smo bili srećni. Čak i kada bude pusto. Čak i kada nestane poslednji razlog da mu se, makar u šetnjama vratim.
Sećam se prvog proleća u našem malom stanu.
Spremala sam dva najdraža ispita, ustajala u sedam izjutra, otvarala vrata terase i kroz njih je u prostranu kuhinju ulazila svetlost zelena od lišća u dvorištu, sveža i mlada, kao što sam ja bila.
Samo tri godine su prošle.
Nađoh nedavno u kuhinjskoj fioci ovaj papir sa slike, spisak literature za Etnologiju balkanskih društava. Eh, kad je to bilo...
Kao u snu, istinski, tako je sve prošlo. Kao da sam ostala ista. I kao da sam zbog toga srećna i kao da se bojim da promene donose samo starost i umor.
Miša je zvao naš stančić carstvom slobode.
Pa znate li  kako se oseća čovek kada zauvek zatvara ta vrata? 

Sada eto...
Mnogi od vas znaju. Često se životi trpaju u kutije i premeštaju, menjaju.
A među najtužnijim stvarima koje mogu da se dese čoveku kao što sam ja su promene i odlasci.
Jer starom me čine i noću mi ne daju da spavam mesta, mesta, mesta.
Novi stan? Novo mesto?
Da, ja zavolim, ja se vežem, ja primim u svoje srce svako novo mesto.
Hoće li ono primiti mene? Hoće li naše carstvo slobode nestati kao što je nastalo, neodgovornim pletenjem života i prilika ili ćemo ga sačuvati i ovog puta,?
Ne znam. Želim.
Poželite mi sreću.
 Meni ostaje pamćenje. Ostaju mi i neke fotografije. Evo, recimo, baš ove. Perece ispečene u našem tada pokvarenom šporetu:-)
 Pamtim, i pamćenje je poslednje mesto na koje smeštam sve što volim. Najtvrđe uporište. Jedino sigurno ako je išta sigurno u našem svetu.
Ne sećam se da sam kao dete često jela perece, ali sasvim dovoljno da mi ukus onog slanog preliva, kao i mnogima od vas, ostane u pamćenju.
Mi smo odrasli na uštipcima, bakinim kiflama, kačamaku i kajgani. 
Nedeljom, kada su baka i deka išli na pijacu, često bi nam kupili neko pecivo u gradu. Ogromne, fine kifle sa sirom, kroasan sa čokoladom i nekoliko puta perece. To su najčešće bila letnja jutra. Naše voćke su  zelenilom parale nebesa, ruže su mirovale i kapija škripala i udarala o stari orah onako snažno, kao da će da se raspadne.
Pamtim bakine torbe koje mirišu na život zemlje, na sveže, na zdravo. I za nas u tim torbama po jedno "kinder jaje". I toplo pecivo.
Previše pamtim. 
Pale su mi te "gradske" perece na pamet nedavno i  našla sam brzo idealan recept na blogu  "Ja u kuhinji".
Naravno, moje perece nisu tako lepe kao Oliverine, ali recept je svejedno odličan i ja ću sledeći put da se potrudim da ih malo lepše oblikujem pa da zasijaju punim sjajem :-).
Prenosim recept onako kako stoji na blogu "Ja u kuhinji", uz neke moje napomene i izmene ( jer do njih skoro uvek dođe, čak i kada ne želimo ).



Sastojci:


600 gr brašna

200 ml kiselog mleka

30 gr putera

250 ml. mleka - ja sam stavila jogurt jer skoro uvek pravim testo sa njim

1 kesica suvog kvasca - ja sam koristila 20 gr. svežeg kvasca

1 ravna kašičica soli

1 kašičica šećera - ja sam stavila 1 kašičicu meda
 Ugrejte jogurt da bude mlak i dodajte kvasac. Pomešajte brašno sa šećerom ili medom, solju, dodajte puter i kiselo mleko pa na kraju nadošli kvasac. Olivera je radila sa suvim pa nije grejala mleko/jogurt jer suvi kvasac ide direktno u testo. 
Takođe, testo nisam stavljala u frižider :-) jer sam bila tu, pa sam ga samo ostavila na toplom i kada je naraslo dvostruko, podelila sam ga na nejednakih 12 delova :-). Vi se potrudite da budu jednaki. 
Svaki deo rastanjite u "konopac" dug oko 50 cm. pa uvijte kao perecu i stavljate na pleh/plehove prekrivene papirom za pečenje.
Slani preliv:

4 kašičice brašna

1 ravna kašičica soli
toliko hladne vode da dobijete nešto nalik retkom, lepljivom testu koje možete da nanesete na perece u vidu lepljivog mlaza
Ja sam ih spremala u onoj fazi kada mi rerna nije radila najbolje. Pekla sam ih 20 minuta na 180 stepeni, nanela preliv pa posle toga pekla još 10-15 minuta.
Olivera ih peče 15 minuta, izvadi iz rerne, nanese preliv i onda peče još 4 minuta. Ako vam rerna funkcioniše kako treba, to bi trebalo da bude u redu. 
Uglavnom, neka fino porumene.









16 коментара:

  1. Kod nas u porodici, a i u kraju gde sam odrasla, uvek su se mesile Svetosavske perece http://kcbyjafi.blogspot.com/2009/10/svetosavske-perece.html. One su najsličnije pekarskim jer pekari ne stavljaju kiselo mleko u pecivo a i veoma retko obično mleko. Najglavniji je slani preliv i dobro pečene perece. Ovih dana će i kod nas zamirisati perece, mada ja njih pravim tokom cele godine kad poželimo neko brzo pecivo. Nije ih teško oblikovati, dobro prstima rastanjiti testo i smotati perecu. Nadam se da će svakog puta to sve bolje ići i biće i tvoje perece pekarske :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Lepo je to znati. Ja, kao što rekoh, baš ne poznajem perece dobro :-) u stvari mi je taj slani preliv i najvažniji XD.
      Hvala ti :-).

      Избриши
    2. I meni je taj preliv najvazniji...na perecama....fino si me podsetila.

      Избриши
  2. Ptrlrpo su ti ispale, hvala na isprobavanju i... ŽELIM TI SREĆU :)

    ОдговориИзбриши
  3. Prece izgledaju savršeno, uopste se ne vidi da rerna nije dobro radila ;) Moja ćerka ih obozava, moraću da isprobam ovaj recept!

    I ja ti želim sreću :)

    ОдговориИзбриши
  4. super su perece!!!
    dom je tamo gdje je vase srce, tako da ne sumnjam da cete od novog mjesta napraviti vase novo carstvo.. sretno! =)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala :-).
      Pa i ja sad gledam prazan stan i baš vidim koliko je pogrešno što se vezujem za mesta i stvari koji u stvari nisu život.
      Hvala.

      Избриши
  5. Izuzetno lepe perece a ni ja nisam bolja, vezujem se za stvari,kuću, mesti..ne volim da se selim, sama pomisao na selidbu me plaši i zato i živim u ovom mom selu od 94 hiljade ljudi a ne u velegradu od nekoliko miliona ljudi. Topli pozdrav i neka ti je srećno.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam.
      Eto, onda znate kako mi je. Sad smo se preselili i meni se još čini da ću da se vratim tamo ali nažalost...nema...najgore od svega što smo tamo morali da ostavimo mačka ( jer on nije bio samo naš nego ga većina stanara zgrade čuva mada sam ga ja u sebi prisvojila sasvim ) i sad sam se zarekla da stvarno više nikada neću imati mačku,

      Избриши
  6. Анониман1/26/2014 10:45:00 PM

    Tajana, ja sam se tako cesto selila, iz grada u grad, pa iz zemlje u zemlju, da vise ne znam ni gde pripadam... I kako neko rece bicete vi srecni i u novom domu.
    Oljine perece sam takodje primetila, ali nikako da nadjem dovoljno vremena da ih napravim. A tako me podsecaju na najboje perece na svetu - te su se prodavale nekad davno u jednoj pekari u Sarajevu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Možda je i najbolje da čovek samo svom domu pripada, da i ne gleda kroz prozor, često, bar ne čovek kao ja.
      Hvala ti, i mi se nadamo <3.
      Ne znam, ti kad probaš perece javi jesu li to te :-D.

      Избриши
  7. http://becoolbepositivebeyou.blogspot.com/ Great blog,
    Visit and followe :)

    ОдговориИзбриши

Volim da čitam Vaše komentare :-)