недеља, 4. август 2013.

Slane luft boščice


Odgovornost, usamljenost i sloboda - sa tim sam se osećanjem probudila prvog  jutra nakon što sam se  posle mnogo godina vratila   u grad u kom sam rođena, koji nisam volela i u kom, osim brata koji je stanovao  daleko i imao mnogo obaveza, nisam imala nikoga i ništa.
Imala sam odgovornost. Ja etnologiju volim, ali nije me ta ljubav dovela na studije. Upisala sam ih da bih prihvatila odgovornost, da bih podelila deo stvarnosti sa svojima.
Imala sam i usamljenost. Ta jesen je, sećam se, bila mirna, topla i zlatna. Znam joj miris i neću ga nikada zaboraviti.
Kada su se završila predavanja tog prvog dana izašla sam sa Filozofskog fakulteta sa onim tugaljivim ali nadahnjujućim osećajem da me niko ne čeka tamo gde treba da se vratim, da sam sasvim sama, da imam ništa i sve, jer je gorka ta usamljena sloboda.
Postadoše mi dragi oni dani kada smo Vanja i ja ljutito i gunđajući prekidali igru jer je baka  zvala na ručak,  ono mrzovoljno nestrpljenje da se mama vrati sa posla, da palačinke budu gotove, da ih iznese na terasu i da onda dugo, sve do večeri sedimo i pričamo, slušamo bakina i dekina prisećanja, mamine doživljaje sa posla.
Sela sam na klupu u parku, na kapiji Kalemegdana. Ceo bakarni dan pred mojim licem, i velika, velika praznina. 
Samoća. 
Koliko vrede naši doživljaji, mišljenja i sećanja ako nemamo sa kim da ih podelimo ? Koliko vredi naša sloboda ako je živimo daleko od svega što nam je važno ? Koliko vredi jedan lepi, oktobarski dan ako ostaje zatvoren u nama ?

Ali, imala sam tu slobodu, čudnu, nepoznatu i nisam znala šta da radim sa njom.
Gledala sam ljude, krošnje i zgrade. Život koji mi je bio stran i  dalek, postao je odjednom deo mene, moj život. Sedela sam tako dugo, dok nisam navikla na sebe na tom mestu, u to vreme.
Pošla sam natrag, u dom. Uzbuđenje zbog koraka koji sam hrabro načinila, početka koji mi se smešio dobrodušno, jednog profesora koji je bio tako poznat, kao da ga je meni u stvarni svet poslala moja sopstvena mašta, to se uzbuđenje stopilo sa tužnim i sumornim osećanjem samoće. 
Sećam se danas, bez poziva i odobrenja, kao da je neko drugi, sam od sebe, pevušio u mojoj glavi poznate stihove  pesme  iz mamine mladosti :

"Pet je sati
i ja koračam pustim ulicama.
Glava mi je puna misli
ali mi se i dalje niko ne obraća.
 I um me vraća unazad
u godine koje su prošle kraj mene."

Povratak  kroz veliki, bučni grad. Zelena sveska, zelena suknja. Moje najdraže, sada već upokojene cipele, moje drage dzoker cipele, kako smo ih zvale mama i ja, kupljene u Kraljevu. 
I naravno, glad. 
Šta možete sa nešto malo novca, bez ikakve šanse da sami pripremite hranu, osim da istražite sve moguće pekare po  gradu ?
Meni je bilo važno samo da imam nešto slatko. Ostalo sam kupovala uz put, gde mi je najbliže, ono što je jeftinije, da mi više novca ostane za slatkiš, sok i voće. Naravno, retko sam sve to mogla da imam u isto vreme :-). 

Dugo, dugo sam odbijala da jedem u studentskoj menzi. Neki prijatelji koje sam kasnije upoznala u početku su mislili da se pravim fina, ali ja nikada nisam istinski prezirala tu hranu. Čak su mi neke stvari bile fine. Ne tražim bakinu kuhinju van bakine kuhinje. Ne odvajam komadiće po tanjiru, ne pravim detinjaste grimase i ne odmahujem rukom sa " fuj". Poštujem to što neko satima radi da bi nas nahranio, poštujem to što je cena ručka, barem u to vreme, bila otprilike slična ceni jednog peciva. 
Razlog mog odbijanja bila je usamljenost. Nije mi se išlo na mesto nalik košnici, preispunjeno smehom i glasovima devojaka i mladića, mesto na kom se ja osećam kao nekakav mali, ružni i nemi goblin kog su isterali iz mraka, ugurali mu poslužavnik u ruke i naterali ga da jede.
Godinama sam jela sama,  u malom ćošku male sobe, a onda sam nekako odrasla i počela povremeno da odlazim u menzu, sa drugaricama i cimerkom, razume se, postala deo života koji sam ionako već živela ali sam pokušavala da ostanem izvan, da ostanem u prošlosti. 
Zadržala sam još neko vreme naoko ružnu naviku da jedem sama kad god mogu. Nije stvar u deljenju. Rado delim sve svoje, a hranu posebno, ali i tada svoj deo volim da pojedem sama. 
Navika, kako rekoh, samo naoko ružna jer je to tako samo kad nisam sa porodicom. Ne volim stolove koji glume naš kućni sto, ne volim tanjire koji glume bakine tanjire, ni supu koja glumi moju omiljenu novogodišnju kokošiju supu.
Strpljivo i uporno učila sam da ne upoređujem sve na šta u životu nailazim na sličnim stvarima iz svog detinjstva. Nije mi bilo lako, ali mislim da sam sada suštinski mnogo slobodnija, iako usamljena nisam.
Ovo pecivo. Neosporno neodoljivo podseća na moj svakodnevni studentski doručak, na rumeno, slano i krto pecivo koje sam, žureći da stignem bar dvadeset minuta pred početak predavanja, jer ja uvek žurim da bih stigla pre vremena, jela uz put  sama, zamišljena, izgubljena u mislima, slikama i iščekivanjima koja nas sve prate čim nogom stupimo u nepoznato. 
Ne poredim ga sa bakinim piroškama, mada bih možda mogla. 
Ovo je nešto sasvim drugo. Moj slobodni izbor da u pekari izaberem to :-). Kod bake ne možete da birate doručak.
Pa velike li slobode, neko bi rekao !
Da, nije to neka velika sloboda kada ste ograničeni na par mesta, kada ste ograničeni novcem, kada ste i dalje sasvim u ograničenjima.
Ali ipak je neki dašak slobode, uostalom, sloboda nije ni velika ni mala, baš kao i odgovornost. Ili je imate ili ne. Od Vas zavisi hoćete li joj dopustiti da iznikne iz semena hrabrosti koje sigurno imate u sebi. Svi ga imamo.

Ovo pecivo je vrlo zanimljivo zbog odsustva kvasca, ukusno, meko posebno kadaje sveža. Miša, koji inače praktično nikada ne pije, otvorio je pivo koje čuvam za drugo pecivo jer kaže da su boščice stvorene za pivo :-).




Sastojci :


 4 jajeta
kašičica ulja

2 dl. mleka

1 kašičica soli

na vrh noža šećera

400 gr. mekog brašna + još malo ako je potrebno

1 prašak za pecivo

1/2  kašičice belog luka u prahu, ili sitno seckan   1 čen


2 pune kašike masti
200 gr. sitnog sira

oko 100 gr. susama

Umutite žumanca sa šećerom i solju, dodajte mlako mleko, luk, 1 kašiku soli, ulje i brašno pomešano sa praško za pecivo. Možda će Vam trebati još malo brašna da umesite fino testo, nelepljivo ali masno, nalik prhkom testu. Dobro ga umesite, uvijte u foliju i stavite u frižider na 20 minuta. 
Sir pomešajte sa preostalom kašikom masti, pa testo razvijeno u ploču premažite ovom smesom, presavijte pa premažite ponovo i još jednom dok ne dobijete mali pravougaonik. Pospite brašnom pa razvaljajte i njega  na debljinu od približno 3 mm. pa isecite kvadrate otprilike 5x5. 

Fil :


U originalnom receptu se navodi da je potrebno da sa malo soli umutite u čvrst sneg 4 belanceta.
Prema mom iskustvu, 2 belanceta su sasvim dovoljna, druga dva bolje zamrznite ili upotrebite za nešto drugo. Ili prosto proverite i sami. Meni je to bilo previše belanaca, sve je curilo i prilično ulepilo testo, dok nisam shvatila da nikako ne treba da potrošim sve.
 Dakle :

2 belanceta
prstohvat soli
susam ( gore navedeno, oko 100 gr. )

Belanca umutite penasto sa solju pa na centar svakog pravougaonika stavite malo snega, pospite susamom pa skupite vrhove pravougaonika kao da je torbica ili vrećica i slepite te krajeve ili ih uvrnite.
Pecite ih na 180 od 25 do 30 minuta, ili još sigurnije, smatrajte ih gotovim kada lepo porumene.

* Originalno, ovo pecivo se prži u dubokom ulju. Verovatno je i na taj način spremljeno jednako ukusno, ali mislim da je pečenje brža, zdravija i jeftinija varijanta pa mu pribegavam često. Ako baš volite da se ponekad častite prženim testom, slobodni ste da to učinite i sa ovim finim boščicama :-)).




2 коментара:

Volim da čitam Vaše komentare :-)